-Sjećanje-

Ljeto. Topla junska noć, još jedna u nizu koju ću provesti u sjećanjima.

Da, ne prestajem misliti na tebe. Nikada i neću.
Jedne oči, jedan osmijeh, jedno lice, jedan hod, a hiljadu uspomena, hiljadu nada da ćemo se opet sresti, a nećemo. Možda je čovjeku lakše kada razmišlja pozitivno, kada ima bar tračak nade da će sve biti uredu. Možda je lakše kada se lažemo, možda tako manje patimo za onim što je moglo biti, a nije bilo. Možda, ko će ga znati...

Najviše boli onaj osmijeh kad se sjetiš nečeg lijepog, nečeg što se vratiti neće, nečeg što više nikada nećeš doživjeti.

I tako se još jedan san pretvorio u noćnu moru, onu koja vas godinama sve jače progoni. Nije li sve to čudno?

Najteže mi pada što te ne mrzim, a razum govori da bih trebala. Srce se pak ne da, čvrsto se drži tebe, ne želi te pustiti, ne želi zaboraviti. Vjeruje ti, nada ti se, smišlja opravdanja za tvoje glupe poteze, za sve što si ikada učinio ono te pravda. Uvjerava me da si ti onaj smisao koga sam tražila cijeli život, tjera me da ti se vratim, da se izvinem za nešto što nisam kriva. Najteže je u one sitne sate, kada poželim da ti čujem glas, kada poželim da mi kažeš dvije čarobne riječi, kada želim da me zagrliš, pitaš kako sam...Jedva se opirem da te ne nazovem. Znaš, podignem tako katkad slušalicu i krenem kucati tvoj broj, a onda se trgnem, spustim je misleći da je tako najispravnije. Zašto jednostavno ne mogu slijediti razum, zašto se ne mogu distancirati, izbrisati te iz svog života i krenuti dalje?

Dragi, znaš. Ovo malo izlomljeno srce mi ne da. Ono, ono te još uvijek voli.

A tebi mogu reći nešto, ako ne slijedim razum nego srce, nedostaješ, za sve što prošlo je, nedostaješ.